Postrna sjetva
Razdoblje kada sijemo postrne usjeve je razdoblje između žetve glavnog usjeva i sjetve
sljedećeg glavnog usjeva. Predsjetvena priprema tla za glavni usjev će biti lakša i uz niže
troškove ako sijemo rani predusjev (krmna raž, zeleni grašak) koji ima povoljan utjecaj ne
isušujući tlo te ostavljajući malo žetvenih ostataka.
Za postrne usjeve koje sijemo u ljeto, u uvjetima bez navodnjavanja, veliku ulogu ima
kvalitetna obrada tla uz što manji gubitak vlage. Ni određeni kvalitativni nedostatci tla ne
predstavljaju problem za uzgoj naknadnih usjeva ako koristimo navodnjavanje.
Prije sjetve postrnih usjeva potrebno je obaviti prašenje strništa. Obradu je najbolje
obavljati kombiniranim oruđem s tanjurastim elementima, sjetvospremačem i sijačicom.
Oranje se obavlja jedino ako je tlo dovoljno vlažno. U tom slučaju dopunska obrada i
sjetva se mora obaviti istog dana. Prije sjetve je potrebno odvesti slamu s polja ili obaviti
gnojidbu dušikom kako bi spriječili kompeticije između mikroorganizama za dušikom i
uzgajane kulture. Na manjim površinama za obradu je najbolje koristiti frezu.
Treba izbjegavati spaljivanje poslježetvenih ostataka jer su oni izvor hraniva i organske
tvari, a spaljivanjem ćemo izgubiti organsku tvar.
Prašenje strništa se obavlja u vremenu kada u tlu imamo najmanje vlage zbog ljetnih suša.
Zbog toga jedna od najbitnijih stvari koju moramo paziti kod obrade tla je da smanjimo
gubitak vlage.
Ako u uzgoju planiramo navodnjavanje najbolje je nakon sjetve ili u prohodu sa sjetvom
obaviti oblikovanje zbijene i profilirane grube površine. Ako želimo smanjiti gubitak vlage
i brzog nicanja usjeva, možemo primijeniti obradu tla i sjetvu u trake ili direktnu sjetvu.
Zelena gnojidba
Zelena gnojidba ili sideracija je jedan od učinkovitijih načina pospješivanja nepovoljnih
fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla unošenjem zelene mase, posebno uzgajane
samo za tu svrhu. Za razliku od mineralnih gnojiva puno su jeftiniji i okolišno prihvatljiviji
način gnojidbe. Isto tako za razliku od krutih i tekućih organskih gnojiva relativno su
prihvatljiviji za primjenu.
Zelenom gnojidbom postižemo: sprječavanje površinske erozije
tla, intenzivira se biološka i mikrobiološka aktivnost, obogaćuje se tlo svježom organskom
tvari, iz tla se usvajaju teže pristupačna hraniva, regulira se pH tla, leguminozni siderati
vežu dušik simbiotskom fiksacijom, nadzemnom masom sprječava razvoj korova, u
nedostatku stajskog gnojiva osigurava promet organske tvari u tlo i utječe na povećanje
kapaciteta tla za vodu.
Izbor siderata – za izbor siderata moramo pripaziti da biljke imaju: brz porast i veliku
biomasu za kratko vrijeme vegetacije, korijen veće apsorpcijske sposobnosti koji je
razvijen i razgranat. Pri izboru siderata moramo voditi računa i o tipu tla, sustavu biljne
proizvodnje i količini oborina. Pri izboru važnu ulogu ima i dubina zakorjenjivanja,
posebice pri sjetvi više siderata na istoj površini.
Za siderate koristimo leguminozne i neleguminozne biljke
Leguminozne: grahorice, lupine, crvena i bijela djetelina, bob, smiljkita, inkarnatka…
Neleguminozne: repica, uljana repica, uljana rotkva, fecelija, mungo, heljda…
Postoje određene razlike između pojedinih usjeva za zelenu gnojidbu, tako da srednje teška
tla, dobro opskrbljena humusom, odgovaraju svim usjevima. Saradela, heljda i žuta lupina
uspijevaju dobro na lakim tlima. Na teškim tlima uspijevaju bob, stočni grašak i bijela
djetelina.
Djelovanje usjeva za zelenu gnojidbu ovisi o njihovom kemijskom sastavu. Usjevi bogati
proteinima i šećerima osigurat će dušik ostala hraniva vrlo brzo, ali za duže razdoblje će
ostaviti manje organske tvari u tlu. Usjevi koji su drvenasti ili imaju više vlakana na duže
vrijeme će osigurati stabilnost humusa, bolju vododržnost i povećati kationsko
izmjenjivački kompleks tla. Jednogodišnje leguminoze su sočnije, te osiguravaju hraniva
relativno brzo, ali slabo povećavaju razinu organske tvari u tlu. Neleguminoze, žitarice i
druge trave, u kraćem razdoblju neće osigurati hranjiva ali će doprinijeti stvaranju humusa.
Kod crvene i bijele djeteline lišće će se vrlo brzo razgraditi dok stabljici i korijenu treba
duže razdoblje. Za zelenu gnojidbu je puno učinkovitije kombinirati dva ili više usjeva
nego uzgoj u čistoj kulturi.
Siderate možemo uzgajati na oranici kao:
– samostalni usjev – tada treba obaviti sve agrotehničke zahvate.
– podusjev – tu koristimo biljke niskog habitusa (usijavanje bijele djeteline u
kukuruz).
Usjeve za zelenu gnojidbu treba zaorati kad biljka razvije dovoljnu zelenu masu, ali
najkasnije u fazi cvatnje jer se starije biljke u tlu sporije razgrađuju. Visoki i bujan usjev je
dobro prvo malčirati i ostaviti na tlu da malo provene pa ga onda zaorati. Zaoravanje
vršimo 2 do 3 tjedna prije sjetve glavnog usjeva. Ako usjeve ne unesemo u tlo na vrijeme,
a oni odrvene, mikroorganizmi tla će ih teže razgraditi. Te ih je bolje pokositi i iskoristiti
kao sirovinu za kompost.
Kasniji unos siderata: osigurava više vremena za akumulaciju vode u tlu, povećava se
razdoblje kada je tlo golo, smanjuje se fitotoksično djelovanje na glavni usjev, smanjuje se
vjerojatnost preživljavanja bolesti i štetnika u tlu.
Raniji unos siderata: više biljnih ostataka bit će na raspolaganju mikroorganizmima za
razgradnju, učinkovitija kontrola korova te veći postotak dušika kod leguminoznih usjeva.
Nedostatci zelene gnojidbe su:
– korištenje vode, posebno u ljetnom razdoblju. Na taj način oduzima vodu
sljedećem usjevu koji slijedi.
– mogu biti konkurentni glavnom usjevu na manje plodnim tlima
– troškovi proizvodnje – od zelene gnojidbe se ne očekuje prinos.
– različito formiranje biomase – usjevi se moraju unijeti u tlo u jednom prohodu te
zbog toga optimalno vrijeme za unošenje leguminoznih i neleguminoznih usjeva
mora biti isto.
– mogu uzrokovati povećanu zbijenost tla.
– može doći do pada prinosa sljedeće kulture, zbog konkurentskog djelovanja
usjeva za zelenu gnojidbu. Zbog toga usjev koji sijemo poslije zelene gnojidbe
ne smije pripadati istoj botaničkoj porodici.
Načini inkorporacije siderata u tlo
Od veliko značaja za zelenu gnojidbu je i način inkorporacije siderata u tlo. Inkorporacija
treba biti dobro usklađena s dostizanjem optimalne biomase i sjetvom sljedećeg usjeva.
Vrlo važan faktor u inkorporaciji je vlažnost tla, koja može ovaj postupak usporiti ili
ubrzati.
– unošenje biljaka za zelenu gnojidbu oranjem. Oranje treba obaviti uz istovremeno
poravnavanje površine jer je poravnato i nezbijeno tlo pogodno za mineralizaciju
organske tvari i oslobađanje hraniva.
-unošenje kultivatorom ili tanjuračom. Usitnjena masa treba mirovati neko vrijeme
na površini tla te se tako dobiva kvalitetniji učinak.
– u uzgoju povrća siderate unosimo u tlo s frezom.
– pustimo li biljke za zelenu gnojidbu preko zime da se smrznu, a u proljeće
obavimo sjetvu ispod malča u rahlo vlažno tlo, dobit ćemo posebno kvalitetno
rješenje pri zaštiti rahlih pjeskovitih tala.
Količina biljne mase koju unesemo u tlo sideracijom kreće se oko 10 do 20 t/ha, uz
količinu korijena 1-3 t/ha.
Prije unošenja siderata u tlo treba obaviti i određene predradnje kao što su malčiranje,
valjanje, tanjuranje ali možemo obaviti samo direktno zaoravanje.
