NIJE tajna da je gospodarstvo Hrvatske relativno neuspješno, s obzirom na makroekonomsko okruženje. Teško je shvatiti zašto Hrvatska gospodarski napreduje sporije od usporedivih država, pa čak i država u gorem makroekonomskom okruženju.
A to makroekonomsko okruženje, s obzirom na lokaciju i startnu poziciju, dosta je obećavalo. Blizina razvijenih država EU, poput Njemačke, Austrije i Italije, relativno obrazovano stanovništvo koje dobro zna strane jezike, geografska raznolikost i komparativne prednosti za razvoj određenih gospodarskih grana itd., no Hrvatska je loše iskorištavala svoje potencijale.
Rezultati poljoprivrede su katastrofalni
Lako je to opravdati ratom, koji zaista je uništio dobar dio gospodarstva i, što je još gore, ukrao Hrvatskoj dragocjeno vrijeme kada se kapital počeo kretati sa zapada Europe na istok, ali Hrvatska ozbiljnije počinje zaostajati daleko nakon rata, od 2008.
Od svih gospodarskih grana u kojima je Hrvatska podbacila, što je, nažalost, većina, najgori rezultati ostvareni su u poljoprivredi. Nije da se poljoprivredu zanemarivalo, daleko od toga. Malo koja grana gospodarstva je bila pod toliko velikom “brigom” države i politike kao poljoprivreda, a rezultati su katastrofalni.
Iako je u Hrvatskoj popularno tvrditi da Slavonija može hraniti pola Europe, stvarnost je sasvim drugačija. Hrvatskih 2.55 milijardi eura vrijednosti poljoprivredne industrije čini tek 0.62% ukupne ostvarene godišnje vrijednosti u poljoprivrednoj industriji cjelokupne EU. Za usporedbu, Irska ostvaruje 8.76 milijardi eura godišnje u poljoprivredi ( 3.44 puta više od Hrvatske), Češka 5.49 milijardi eura, a Bugarska 3.96 milijardi eura. Hrvatska je u rangu Slovačke, većinski planinske države, koja se sasvim orijentirala na automobilsku industriju i poljoprivreda joj nije baš pretjerano bitna, a da i je, teško se može objasniti kako jedna planinska država ostvaruje usporedivu vrijednost poljoprivredne proizvodnje kao država koja ima regiju poput Slavonije.
U Slovačkoj u poljoprivredi radi manje od 3% radnika, a u Hrvatskoj oko 6%. Da Slovačka nije nikada bila država u kojoj poljoprivreda ima važnost kao u Hrvatskoj, pokazuje podatak da je 1991. u Slovačkoj tek 11% radnika radilo u poljoprivrednoj industriji, a u Hrvatskoj 22%.
Poljoprivreda je najviše subvencionirana djelatnost u Hrvatskoj
Nelogičnosti poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj je mnogo, od državne poljoprivredne politike do same strukture proizvodnje. Tako je poljoprivreda najviše subvencionirana djelatnost u Hrvatskoj, a istodobno propada.
No treba priznati da to nije samo problem Hrvatske nego cijele EU. Zbog obilnih državnih subvencija, koje čine 30-50% prihoda poljoprivrednika, zavisno o državi.
Opsjednutost poljoprivredom i njeno obilato subvencioniranje je tako ušlo i u samu ekonomsku stečevinu EU, pa je poljoprivredni sektor, tj. njegovo subvencioniranje glavni trošak EU, iako čini tek 1.3% BDP-a.
Ono što izdvaja Hrvatsku je to što je jedna od nekolicine zemalja u kojima se istodobno s rastom subvencija smanjivala produktivnost poljoprivrede, mjereno bruto dodanom vrijednosti po jedinici rada. Dapače, Hrvatska je od 2010. do 2017. imala najveći pad bruto dodane vrijednosti po jedinici rada u poljoprivredi od svih država EU. Samo četiri druge države su ostvarile pad dodane vrijednosti po jedinici rada u poljoprivredi, ali manji pad od Hrvatske. Sve ostale države ostvarile su prosječni godišnji rast dodane vrijednosti po jedinici rada, dok je u Hrvatskoj od 2010. do 2017. produktivnost po jedinici rada padala prosječno 4% godišnje.
Naravno, Hrvatska je istodobno i predzadnja država (zadnja je Rumunjska) prema ostvarenoj dodanoj vrijednosti u poljoprivredi po jedinici rada. Paradoksalno je da su nakon ulaska Hrvatske u EU naglo narasle subvencije, jer ih se moglo financirati iz EU proračuna i fondova, a ukupna proizvodnja i produktivnost po uloženoj jedinici rada je padala.
A što to u poljoprivredi Hrvatska najviše proizvodi?
Paradoksalno, kulture koje ovise o ekonomiji obujma, tj. o tome da se proizvodnja odvija na sve većem okrupnjenom zemljištu da bi se smanjili troškovi po jedinici proizvoda, iako je Hrvatska zemlja jako malih poljoprivrednih posjeda. Premalih i u odnosu na ostatak EU, a kamoli u odnosu na neke svjetske proizvođače poput SAD-a i Turske. To znači da Hrvatska najviše proizvodi pšenicu, kukuruz, ječam i industrijske kulture, poput uljarica i šećerne repe.
Dapače, u tim kulturama Hrvatska ostvaruje debeli trgovinski suficit, tj. puno ih više izvozi nego uvozi. U svim ostalim kulturama poljoprivredne proizvodnje (meso, jaja, mlijeko, voće i povrće…) ostvaruje se duboki trgovinski deficit. Upravo su glavni izvozni aduti Hrvatske poljoprivrede (žitarice, uljarice) one za koje bi bilo logično da ih proizvode države s velikim prosječnim površinama zemljišta. No vjerojatno se radi o statističkoj iluziji, tj. nije da Hrvatska proizvodi jako puno pšenice i kukuruza, nego jednostavno proizvodi premalo svega ostaloga.
Očigledno ni većina poljoprivrednika u Hrvatskoj nije spremna na način proizvodnje 21.st., koji odlikuju nove tehnologije, digitalizacija, nova znanja i tehnologije, novi načini proizvodnje i prezervacije proizvoda. Još uvijek se razgovara o mehanizaciji, a ostatak EU je davno prešao tu razvojnu fazu i prešao na digitalizaciju, ekološku proizvodnju i nove tehnologije.
Ma koliko subvencija ulupali u poljoprivredu kakva postoji u Hrvatskoj, ona će uvijek biti nekonkurentna i niske produktivnosti. A načini proizvodnje, kulture, tehnike proizvodnje i tehnologije jako se sporo mijenjaju u Hrvatskoj.
Takva poljoprivreda je nužno osuđena na propast.
